Putevima Baštine

Munjara

Gledajući s mosta, ponad pjenušavoga ozaljskog slapa, opazit ćete još jedan bajkoviti prizor: kamena neoklasicistička palača s krunasto nazubljenim ukrasima i skladnim arkadama, okružena stražom visokih smreka...

Neupućeni putnik nikada ne bi pomislio da se iza kamenog zdanja, koji se doima poput dvorca, krije stara hidrocentrala grada Karlovca – Munjara, ujedno jedan od najljepših pirmjera industrijske arhitekture. HE Munjara sagrađena je u manje od godinu i pol dana, što je i danas teško zamislivo. U njeno oblikovanje svoj talent uložio je poznati arhitekt Herman Bolle. Nakon više od sto godina, uz više od 5 000 sati rada godišnje, i danas proizvodi dragocjenu tzv. „zelenu“ električnu energiju.

Ovaj objekt pod nadzorom je Uprave za zaštitu kulturne baštine Republike Hrvatske.

Info telefon za posjete:

+385 (0) 47 731 404

+385 (0) 47 674 350

Sakralna baština

Područje grada Ozlja obiluje bogatom sakralnom baštinom brojnih crkava i kapelica. Posebno se ističe ozaljska barokna župna crkva Sv. Vida (zaštitnika Ozlja) koja se spominje već 1349. godine i pored koje se nalazi grob Slave Raškaj; te crkva Sv. Lovre u Vivodini, još jedan vrijedan spomenik baroknog graditeljstva, koju je u 18.st. dala izgraditi barunica Rosine Vojnović Jelačić. Crva je smještena na vrhu brijega, te se s lijeve i desne strane otvara prekrasan pogled na zelene valove obrasle vinogradima i gustom šumom.

U slikovitom selu Svetice, smještenom uz cestu koja povezuje ozaljski kraj s karlovačkim područjem, povrh osunčanih voćnjaka i vinograda na hrptu brijega Vodenice uzdiže se iznimno vrijedan sakralni sklop - crkva s ostatkom nekad velikog pavlinskog samostana. Taj stoljetni hram duha motiv je dolaska hodočasnika ali i sve brojnijih izletnika.

  • Sakralna baština
  • Sakralna baština
  • Sakralna baština
  • Sakralna baština

Pavlinski samostan i crkva u Sveticama

Pavlinski samostan sa župnom crkvom Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama stoljećima je bio svetište vjere, ali i svetište hrvatske povijesti, umjetnosti i kulture.
Uz zidove stare crkve na Sveticama dozrijevaju čak i smokve koje su iz južnih krajeva donijeli svećenici glagoljaši. Nekoć su tu stajale tri kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji, Svetoj Margareti i Svetoj Katarini – tri svetice, pa otuda i potječe ime mjesta. Na ovom mjestu je 1577. pokopan Stjepan Frankopan, posljednji potomak ozaljske loze Frankopana.
Prvi dio samostana izgrađen je 1627. godine, kada su bježeći pred Turcima pavlini iz Kamenskog stigli na Svetice. Dovršen je 1660. g. velikom zaslugom prvog i dugogodišnjeg priora Ivana Belostenca, znamenitog leksikografa i pisca. Pod krovom samostana nastajao je veličanstveni tronarječni rječnik Gazophylacium. S predanošću znanstvenika i s nadahnućem pjesnika, Ivan Belostenec je desetljećima prikupljao i u svoju riznicu pohranjivao blago hrvatske jezične raznolikosti.

Od iznimno vrijednog inventara gotičke, kasnije barokizirane crkve, posebice se ističu rukom rezbarene korske klupe. Osim glavnog, u crkvi se nalazi još sedam oltara, orgulje, crkveno posuđe i odijela, te kipovi i slike. Sve to neprocjenjiva je ostavšina poznatih i nepoznatih pavlinskih umjetnika. Dok prolazimo crkvom, privučeni raskošno rezbarenim i svjetlucavim glavnim oltarom, čini nam se da listamo stranice bogato ilustrirane povijesti umjetnosti od sredine 17. do kraja 18. stoljeća. Tu su najbolja djela ostavili znameniti pavlinski slikari Ivan Ranger i Gabriel Taller.
Zanimljivost crkve su i kripte (grobnice) ispod lađe i svetišta, u dvije i tri etaže s malim polukružnim otvorima. Najstarije potječu s početka 16. stoljeća, iz crkve koja je prethodila današnjoj i koje već više od 500 godina čuvaju kosti davno preminulih pavlina i plemića naših krajeva.

  • Glavni oltar crkve Bl.Dj. Marije- Svetice
  • Samostan na Sveticama
  • Spomenica pucke skole na Sveticama
  • Svetice

Etno park

U cilju očuvanja tradicijske kulturne baštine, poglavito arhitekture, uz cestu prema Trgu, manje od 1 km od centra Ozlja smješten je slikovit Etno park tj. muzej na otvorenom koji je dio Etnografskog odjela Zavičajnog muzeja Ozalj. U Etno parku predstavljena je tradicijska arhitektura i uporabni predmeti predindustrijske svakodnevice. U slobodnom prostoru pod znanstvenim vodstvom i nadzorom nalazi se zbirka koja se sastoji od stambenih i gospodarskih objekata, interijera niskih seljačkih sobica, kuhinja i spremišta s autentičnim inventarom. Krovovi kuća prekriveni su slamom od raži tzv. „škopom“ i karakteristične su gradnje od tesanih drvenih greda s tzv. „hrvaškim vuglima“ te svjedoče o sve rjeđim primjerima tradicijskog seoskog graditeljstva.

Trg

Planski građeno srednjovjekovno naselje Trg spominje se 1329. godine u povelji bana Mikca. Po svom zemljopisnom položaju, povijesnom razvoju i očuvanim tradicijama jedinstveno je na području sjeverne Hrvatske. Smješteno je na desnoj obali rijeke Kupe, na zavoju što ga njezin tok tvori u obliku meandra (zavojito korito rijeke nalik na slovo S).
Značenje lokacije Trga usko je vezano uz položaj Ozlja koji je kao važna strateška utvrda čuvao pristup dolinom rijeke Kupe u gospodarski značajnu Pokupsku dolinu ali nije davao dovoljno zaštite stanovnicima smještenim ispod utvrde. Tijekom prve polovice XIV stoljeća donesena je odluka da se nezaštićeno ozaljsko stanovništvo preseli na prostor pogodan za obranu - na meandar, odnosno poluotok rijeke Kupe. Taj prostor je umjetno prokopanim kanalom zapravo sačinjavao otok, tzv.“otok Ključ zvan i otok Svih svetih“ kako se u starim zapisima zvalo nekadašnje selo Trg. Povijesna jezgra danas je samo djelomično sačuvana u samom središnjem dijelu, neposredno uz crkvu Svih Svetih koja se spominje već 1334. godine. Tradicionalna arhitektura seljačkih kuća od tesanih greda s „hrvaškim vuglom na križanke“ i krovovima od slame još je vidljiva u dijelu sela Gornji Trg.

Jalba

Jalba je žensko pokrivala za glavu (kapica) koju su nosile udane žene u selima uz Kupu između Ozlja i Karlovca. Izrađuje se iz elastičnog materijala šupljikave strukture posebnom tehnikom pletenja (međusobnim prepletanjem sistema niti) na uspravnom drvenom luku – lucnju. Pletenjem samo prstima dobivaju se željeni motivi, a jednim pletenjem istodobno se pletu dvije čipke – jalbe.
U Trgu se najduže zadržalo tradicijsko umijeće pletenja jalbe na lucnju, a karakteristična su i oglavlja. Naime, žena iz Trga nose jalbu na „rogi“ (rogovima). Na glavu se stavljaju drveni umeci, na njih poculica zvana jalba sa šupljikavim uzorcima, a sve skupa prekriva se maramom.

Tradicijsko umijeće pletenja jalbe ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske, te je kao takvo i uvršteno na Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Nositelj tradicije pletenja jalbe je KUD „Ključ“ iz Trga, a osim njih za popularizaciju jalbe zaslužna je i Učenička zadruga „Kotačac“ iz OŠ „Slava Raškaj“ iz Ozlja.

Zanimljivosti

Zbog običaja da samo udane žene smiju nositi jalbu, najpoznatija pletilja trške jalbe Regina Paljunac, koja je živjela od svog umijeća, nikada je nije smjela nositi jer je bila neudana.

Trg je nekada bio poseban i po arhaičnom običaju prijevoza pokojnika. Naime, pokojnika se na groblje, i ljeti i zimi, vozilo na sanjkama u koje su bili upregnuti volovi.

Tržani, kao i stanovnici sela Zorkovca, Polja i Mirkopolja su ekavci, dok se svi ostali stanovnici ozaljskog područja služe ikavskim govorom kajkavskog narječja (osim Žumberčana).