Fran Krsto Frankopan

1643. -1671.

Plemić, pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) svakako je najugledniji i intelektualno najjači Frankopan. Junak u ratu i ugledni književnik u miru, pisac izgubljenog, pa u XIX stoljeću nađenog «Gartlica (vrta) za čas kratiti».
Fran Krsto Frankopan, polubrat Katarine Zrinski, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, školovao se u Zagrebu, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju, a radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan i bio jedan od organizatora povijesne urote hrvatsko ugarskog plemstva s ciljem odcjepljenja od Monarhije. Upravo zbog svog sudjelovanja u uroti smaknut je u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine.

Fran Krsto bio je i izrazito umjetnički nadaren; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev «Elegija» (1656), prevodio je Moliera, te ostavio vrlo zanimljivu filozofsko pjesničku viziju «Trumbita sudnjeg dana». Smatra se da je upravo on najdarovitiji pjesnik ozaljskog kruga.

Zanimljivost

Tragičnu sudbinu pjesnikovu, slijedila je i sudbina njegove poezije sabrane u zbirci «Gartlic za čas kratiti». Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić. On ju je prvi i objelodanio u knjizi Vrtić, 1871. godine ali samo u izboru jer su neke od tih pjesama, one erotske iz «Gartlica» i ciklusa «Zganke», zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne za moralne osjećaje čitatelja tog vremena. Iako je pojava te knjižice bila literarna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara nije u njoj prepoznao vrijednost. Po tadašnjim standardima „mana“ Frankopanovog jezik bila je »mješovitost i šarovitost», no upravo to je bila specifična osobina svih pisaca ozaljskog književno-jezičnog kruga, koja na žalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati. Naime, u vrijeme kodifikacije hrvatskog književnog jezika uzor je bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz tog diskursa djelovala kao odstupanje od središnjeg tijeka razvoja hrvatskog jezika. Tek su novija jezično-povijesna istraživanja (posebice Josipa Vončine) dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza. Reizdanje knjige «Gartlic za čas kratiti» priredio je Josip Vončina, a izašlo je u sklopu biblioteke «Stoljeća hrvatske književnosti» u izdanju Matice hrvatske, Zagreb, 1995. godine.